
Kupovina identiteta sa viškom reciprociteta srpski je trend 21. veka.
Službena veslačina
Prša opet pršti...
Kupovina identiteta sa viškom reciprociteta srpski je trend 21. veka.
Ti...
Ako si bio Titov pionir, nosilac štafete sa suzom u oku, mali gutač i veliki pušač dvajspetomajskog sleta, sada možeš kompetentno da orosiš, svojom suzicom iz duše, slavsku sveću i ikonu, čak i od svetitelja veću.
Ako si u otadžbini bio niko i ništa, preko bare, s naštrikanom biografijom, možeš da budeš neko u ništa.
Ti, koji si naučen da s titovkom na glavi i maramicom od crvene džigerice, veslom po turu, rasteruješ „urbani šljam” sa svoje kaldrme, danas, kada si se i sam našao odbačen među onima koje si progonio, bez posledica, s krvavim veslom među preponama, plivaš.
Ti, koji si dao časnu pionirsku reč da si verni moler koji s blagoslovom ikonopiše svete dveri, da si sakupljač drvenih paleta za velike zidove još veće crkve, da si veći Srbin od svih mekdonaldskih guzara na kamari, da si zidar koji piše knjige koje nemaju cenu, jer ih poklanjaš, da si vozač neohlađene pice koji profesionalno glumi na toplim daskama amaterskog pozorišta, ti... možeš sve!

A, ja...
Bilo je minus četrdeset i osam. S vetrom. Sišao sam sa zagrejanog pokretnog metalnog stepeništa, nasmejan, jer sam se popeo iznad zaleđenih šuma i gora Ovčara i Kablara, valovitih pesama strmovitog Konjuha.
Kanada! Zemlja pod asfaltom, kao iz mog grada. Kanada, multinacionalna čarolija u kojoj caruje nada. Kanada, kulturni stratokumulus koji ne propada. Pa da, nada. Pića u pabovima bez krvoprolića. Jezici iz celog celog sveta, kao tačkasta Moneova paleta. Umetnički performansi na raskrsnicama i u podzemnim železnicama. Urbani akvareli raznobojnih lica po ulicama. Toronto, ovde i sada, preslikavanje upamćenih osmeha mog Beograda.
Došao sam, a da nijednu tvoju, molersko-slikarsku, paletarsko-urbanističku, zidarsko-skribomansku i šofersko-glumačku, školu nisam prošao.
Prvo sam u Udruženju književnika Srbije primio Zmajevu nagradu za knjigu u rukopisu iz ruku velike Desanke Maksimović. Tek onda, u druženjima koji su usledila, ona me je, onako malog i mršavog, zvala „sine moj pesnički”, a ja nju „dobra moja baka Deso”. Oduvek sam bio, i ostao, zauvek, pisac.
Kao disident, kulturno sam ušao među vas nekulturno supkulturne. Neke od vas nisam voleo, ali sam poštovao. Neke sam voleo, ali nisam poštovao. A neke sam, o kakva zabluda, i voleo i poštovao.
Ti...
Kupuješ „druže” po prinicipu „kad je fraj i muda trpaj”. Čuvaš za malu kintu babe na izdrkaju, pa prokislom spermom unosiš klavir za dekoraciju dnevne sobe. Skupljaš polovnim gumenjacima sponzorova govna u sklopu zagnojenog mentalnog lavirinta svoje neolitske lobanje u raspadanju, pa onda, usranim rukama slikaš ikone sa sopstvenim likom i uz flašu neke brlje bez porekla i etikete, kao što si i ti, pokušavaš da zaboraviš i samog sebe prevariš.
Jebiga, jednom udbaš – uvek udbaš, nije ti lako. Kradeš majstorima poslove, a majstor nisi. Pišeš za crkvene novine, a nisi vernik, kamoli verujući. Uporno plaćaš štancovanje sopstvenih dela koje velikudušno deliš, kad ih već niko ne kupuje, ne bi li se ko prevario da nešto pročita, tamo gde nema šta da se dočita.
Ti... možeš sve!
Samo te jedno jebe: znam ko si, i nisam jedini. Ni ne pomišljaj da ćeš moći, skroman, da mi pušiš, jer to je samo za one koje neskromno volim.
Ti, koji možeš sve, šta čekaš? Dolazi breme, za takve kao ti, teško nevreme. Brzo ćeš dole, dole, dole. Tvoj sunovrat neće zaustaviti ni mantije koje si podmitio da se za tvoj identitet mole, i oni će dole, jer niti poštuju, niti vole.
Jer ja sam taj koga vole, ljudi koji su duhom gore.
Voleo ti to ili ne, verni službeniče.
Prvoslav Vujčić
idi na: Emisije





